Osnovna škola "Vladimir Nazor" Duga Resa

Poljodjelstvo je bilo glavna grana privrede. Osim lana i konoplje, uz Mrežnicu se uzgajalo proso i kukuruz.

Oralo se ručno. Orač je morao ravnati plugom kojeg su vukli volovi ili konji.

Izorana zemlje usitnjavala bi se branama koje su imale drvene ili željezne šiljke.

Žito se želo srpom ili kosilo kosom.

Zrno se od slame odvajalo na gumnu konjima ili volovima…

… a kasnije strojem koji se zvao dreš ili vršilica.

Slama se koristila za stoku ili pokrivanje krovova…

…a  žito se odvozilo u mlin (vodenicu). 

Vodenica je struktura koja koristi vodeničko kolo, za mljevenje žita i dobivanje brašna, za piljenje dasaka, obradu tekstila i druge poslove, koji rade na vodeni pogon (potoka ili rijeke).

U prapovijesti i antičko doba postojali su samo ručni mlinovi i mlinovi na životinjski pogon. Princip korištenja snage tekuće vode bio je poznat u prvim stoljećima poslije Krista, ali je primijenjen tek u srednjem vijeku, kad se gradnja mlinova proširila u cijeloj Europi, osobito poslije 12. stoljeća.

Vodenice su građene na samim obalama rijeka. Imale su veliko bočno kolo koje je pokretala voda. Kolo je vodilo u unutrašnjost vodenice gdje je smješten mlinski kamen. 

Mlinski kamen čine 2 diska: donji je stator, a gornji rotor.  Rotor je pričvršćen na osovinu kola. Voda bi pokretala kolo, kolo osovinu, osovina rotor. Između statora i rotora dolazilo bi do trenja i tako bi se mljelo žito .

Brašno bi padalo u sanduk koji se zvao 'mučnjak'.

Taj naziv ima simbolično značenje: sva muka čovjeka pri uzgoju žitarica  (oranje, sjetva, kopanje, žetva, vršidba) bila je sabrana u tom sanduku, u tek dobivenom brašnu.

Vodenice su bile vlasništvo jedne ili više obitelji, katkad i cijelog sela. Svaka obitelj imala je pravo mljeti u određene dane.

Oni koji nisu bili suvlasnici mlina, kao naknadu za mljevenje žita, davali bi 'ušur' tj. desetinu samljevenog brašna.

Vodenice svjedoče o privređivanju u prošlosti.