Osnovna škola "Vladimir Nazor" Duga Resa

Nekada barokni grad na Dunavu, sa razvijenim gospodarstvom i poljoprivredom, ponos hrvatske baštine sa arheološkim nalazištima, kao što je Vučedol, poznatom golubicom, slavni dvorac Eltz i još mnoge kulturne znamenitosti.

A danas, ispodprosječni grad po razvijenosti, donekle obnovljen, ali još uvijek bijedan i umoran. Umoran od razaranja i velikog gubitka svojih građana, umoran od mržnje i bijesa koji se njime širio i koji ga je razarao.

Što se zapravo tamo dogodilo?! Na to pitanje, kao papige, odgovaramo monotonim glasom: „Tamo se vodila najkrvavija bitka Domovinskog rata!“ Trudimo se shvatiti što to zapravo znači,  čujemo, ali ne slušamo...O tome bi mogli govoriti  kroz činjenice, no ono što se tamo dogodilo nije samo činjenica, već tragedija koja je posljedica gramzivosti, ljubomore i sebičnosti srpskog naroda.

Mi učenici osobno ne znamo što se zapravo dogodilo, već smo o tome čili od roditelja, naučili iz knjiga, od učitelja, iz članaka na wikipediji, sa televizije... Smatram kako na temelju toga  nemamo pravo razvijati bijes jer nismo to doživjeli niti iskusili. Mi imamo pravo o tome naučiti što više i to nikada ne zaboraviti, jer ako zaboravimo, bojim se kako bi se moglo ponoviti isto...

Ove godine je dvadeseta obljetnica pada Vukovara, toliko godina je prošlo, no Vukovar je ostavio neizbrisiv trag u srcima svih nas. Kako je to zaista počelo? Prije dvadeset godina, točnije 3. travnja 1991. godine nezadovoljstvo Srba već je bilo prisutno kada su iz zasjede ubili dvanaest (12) policajaca koji su htjeli postaviti hrvatsku zastavu na mjesto srpske zastave u Borovom Selu. Stanje se pogoršavalo i naposlijetku, tri (3) dana nakon proglasa hrvatske neovisnosti, srpski okupator je započeo napad na Vukovar. Osamdeset i sedam (87) dana terora preživjeli Vukovarci nikada neće zaboraviti. Svašta se uspjelo izdogađati u tom razdoblju. Razaranje Vukovara, stravična ubojstva i pokolji, nakon kojih su žrtve bile nabacane i zatrpane u zemlju bez lijesova,  poput životinja. Progoni hrvatskog stanovništa i pustošenje gradskih ulica.

Jedan od najljepših gradova u Hrvatskoj doslovce se preko noći sveo na bijedu, glad, siromaštvo i nepovjerenje prema osobama koje su vam do jučer bili prijatelji.

Pokušajte zamisliti svakodnevnu buku  granatiranja, provođenje cijelog dana u podrumima, bez struje i vode, hraneći se jedino konzervama, promrzla i bolesna djeca, jecaji uplakanih žena, grad pun leševa...Upravo to je bila tadašnja svakodnevica. Ljude su mučili na sve moguće načine, najveće im je zadovoljstvo bilo napadati civile koji se nisu imali čime braniti. Puno njih, ali i hrvatskih branitelja, je završilo u logorima na području Srijema, Vojvodine i Srbije. One,  koji su se uspjeli osloboditi iz tih logora,  muče traume svakodnevnog batinanja i spavanja na podovima štala na temperaturama ispod nule.

Hrvatski branitelji  nisu imali  mnogo pravog oružja, većina je bila domaće izrade od starih cijevi i bojlera. Dok je trajala agresija na Vukovar, europske sile nisu priznavale stvarnost, te nisu željele čuti za događaje na području Vukovara i njemu obližnjih sela.

Marija Cindrić, iz 8. a razreda

S Komemoracije o 20. godišnjici pada Vukovara, 18. studenog 2011. godine,

u OŠ „Vladimir Nazor“ u Dugoj Resi