Osnovna škola "Vladimir Nazor" Duga Resa

„Jučer smo bili počašćeni dolaskom jednog crnog svećenika iz Afrike u našu školu“, napisao je Josip Krtić, učenik 8. razreda, nakon što su svi učenici napisali dojmljiva izvješća i osobna svjedočenja sa toga susreta sedmih (7.) i osmih (8.) razreda. Dalo bi se naslutiti kako bi to moglo biti jedno od važnijih događanja za našu školu i za naše učenike, barem spomenutih razreda, u ovoj školskoj godini. 

Velečasni Odilon Gbenoupko Singbo je imao trodnevnicu u dugoreškoj župi bl. Alojzija Stepinca, zaštitnika župe, od 30. rujna do 02. listopada ove godine o blagdanu zaštinika kojega u Dugoj Resi slavimo od 2008., od osnivanja nove župe, 03. listopada svake godine. Ovaj mladi i simpatični crni svećenik je rođen u državi Benin, na zapadnom dijelu afričkog kontinenta, uz Atlanski ocean, a njegova je domovina najpoznatija po tom što pripada najsiromašnijim zemljama današnjega svijeta. Svidio se mladima jer je govorio iskreno, spontano, jednostavno i dobrim hrvatskim jezikom tako da su se mnogi iznenadili. „Slušali smo ga pozorno dok je govorio“, rekla je Marta Polović, učenica 8. razreda, puni sat vremena i uživali u bogatstvu riječi, svjedočenja i ispovijedi ovoga zauzetog svjedoka Božje ljubavi u svom životu što je kod prisutne mladeži izazvalo brojne objekcije iz kojih smo mogli uzeti i neke vrijedne citate i upotrijebiti ih za ovo izvješće.

„Jutros sam, nakon što sam slušala vlč. Odilona, sretna i radosna stigla u školu“, napisala je Lucija Tomičić, učenica 8. razreda, što nije odlika naših učenika. „U Africi se djeca raduju školi i svi žele ići u školu što nije slučaj s djecom i mladima u Hrvatskoj“, naglasio je vlč. Odilon koji pastoralno radi s djecom i mladima u župi Sv. Marka Križevčanina u Zagrebu, u Selskoj ulici. Zašto je to tako? Tko je tomu, koliko i kako doprinio? Teška su to pitanje hrvatske tranzicije, pogrešne modernosti i nezrele suvremenosti!

„Bilo mi je žao kad' je prestao govoriti, rado bih ga još dugo slušala“, kazala je Matea Fudurić, učenica 8. razreda. Velečasni Odilon je govorio o svojoj domovini s ljubavlju i zanosom i radovao se na svaki spomen njezina imena. Opisao je sav svoj siromašni život i kako se, premda „odlikaš i uvijek najbolji“ provlačio kroz razrede jer njegovi siromašni roditelji nisu mogli za njega platiti školovanje. „Jako je drag i poseban svećenik“, rekla je Valerija Jelenac, iz 8. razreda, slušajući njegova uvjerljiva svjedočenja.

Do 7. razreda nije se obuvao jer nije imao što obuti, svugdje kamo bi išao, pa i u školu, bio je bos što je izazvalo čuđenje kod naših učenika i pokoju suzu kad je rekao da mu je ujak u 7. razredu kupio tenisice koje su mu „nemirni prijatelji“ ukrali samo nekoliko dana nakon što ih je obuo. „Bio mu je to najteži dan u životu“, posvjedočio je! Potom je upitao: „A kada ste vi prvi put obuli svoje tenisice?“ Slijedilo je nekoliko jednoglasnih odgovora: „Mi smo se s tenisicama rodili!“  Ne pamti da je nekada u džepu imao novčić, nikada ništa nije mogao kupiti, a izazova i motiva je bilo kao i kod sve druge zdrave djece i mladosti. Posebno je bilo izazovno kad' je govorio kako su ga svaki dan izbacivali iz škole. Dođe na sat kriomice, sluša i sve piše zajedno s drugima, čim uđe drugi učitelj odmah ga izbaci van. On kroz vrata izađe, ali se opet isti dan vrati na slijedeći sta. I tako svaki dan! Na kraju godine ne daju mu polagati ispite jer njegovi roditelji nisu mogli platiti školarinu za svoje dijete. Onda se smiluje neki učitelj i pokrene akciju dobrote, prikupi novce i plati troškove školovanja kako bi mogao polagati ispite. Tako redom za trinaest godina školovanja, od pučke škole do kraja gimnazije. Izbace ga iz škole na vrata, a on se ponovo vrati na slijedeći sat, kroz prozor. Kroz četiri godine gimnazije, u gradiću udaljenom 15 km od rodnog sela, morao je obrađivati, kopati, orati, sijati i brati plodove kod nekog imućnijeg građanina u gradu u kojem je pohađao gimnaziju. Svaki dan, a subotom i nedjeljom po cijeli dan. Za taj rad imao je besplatno noćenje, a za jelo su se skrbili roditelji pa bi mu dali ono što su imali. Spomenuo je kako mu je taj „gazda“ naredio jedno pravilo koje je glasilo: „Iz kuće ne možeš izlaziti kroz vrata nego na prozor.“ I tako četiri godine, svaki dan i po više puta, iz kuće kroz prozor, a u kuću kroz vrata. Nekakvo domicilno praznovjerje.

Nakon gimnazije susreo se s jednim hrvatskim misionarom, vlč. Štefanom iz Varaždina, koji mu je, poradi dobrog glasa, učenja i vladanja, ponudio studiranje u Hrvatskoj. Rado je to prihvatio i dolaskom u Varaždin izabrao studirati Teološki fakultet. Nakon tri mjeseca studija hrvatskog jezika nije mu trebala pomoć u slušanju predavanja i čitanju literature. Čudili su mu se kolege kako je brzo napredovao u znanju i milosti. Nakon pet godina studija za svećenika ga je zaredio pok. biskup Marko Culej, varaždinski ordinarij. Potom se htio vratiti u domovinu Benin, ali ga je zamolio nadbiskup zagrebački kard. Josip Bozanić, da ostane u Zagrebu i doktorira teološke znanosti, što mu je njegov biskup iz Benina rado odmah odobrio. Troškove studija snosi zagrebački Nadbiskup, što je svakako lijepo za čuti. Sada radi na spomenutoj zagrebačkoj župi sa djecom i mladima, a na Teološkom fakultetu završava doktorski studij i područja moralne teologije kod dekana fakulteta prof. dr. Tonća Matulića. Jako se raduje skorom povratku u svoju domovinu Benin gdje će mladima pomagati znanstvenim radom u srednjim školama i na fakultetima iz različitih područja odgoja, obrazovanja i znanosti.

Mladu Misu je slavio u rodnom mjestu s mnoštvom svojih sumještana, prijatelja,  i gostiju iz Hrvatske. Slavlje je trajalo 5,5 sati jer su se sve molitve pjevale i plesale, kako je to u svim liturgijama, u afričkim državama i raznim plemenima po svijetu, omogućio i odobrio II. vatikanski koncil. Na Mladoj se Misi susreo i sa svojim „gazdom“ kod kojega je stanovao i obavljao teške poslove kroz gimnazijsko školovanje. „Gazda ga je molio za oproštenje što ga je progonio i teško mučio kao roba, a vlč. Odilon ga je zagrlio riječima: „Vi ste meni pomogli i da nije bilo vas ja ne bih uspio ništa učiniti, ostao bih u svom malom selu nitko i ništa. Hvala vam!“ Između ostaloga kazivao je i o mjestima (hramovima) u kojima se štuju zmije u nekim afričkim plemenima.

Antonio Belavić: „Slušajući njega shvatio sam da školu treba zavoljeti i biti sretan što imamo takvu šansu.“ „Potaknuo me razmišljanje i željela bih upoznati jedno takvo siromašno dijete kojemu bi mi kao škola mogli pomagati u njegovom školovanju.“, rekla je Barbara Stojković, iz 8. razreda. „Govorio je iskreno i otvoreno, vidi se na njemu, na njegovom licu da je sretan i radostan svećenik. Oduševljeno sam promatrala njegovu crnu boju, bila sam oduševljena njegovim hrvatskim jezikom, slušajući ga zavoljela sam svoju školu i učenje.“, rekla je Monika Jukić, iz 8. razreda. „Suze su mi potekle dok sam ga slušao kako oduševljeno govori o poteškoćama života i siromaštvu njegove obitelji.“, rekao je Antonio Car, učenik 8. razreda. A Jelena Grgić je zapisala kako se „šokirala i oduševila njegovim svjedočenjem i oduševljenjem afričke djece koja žarko žele ići u školu.“

Licija Halavanić je bila oduševljena Odilonovim čistim i besprijekornim hrvatskim jezikom pa ga je pitala: „Kako ste, kada, gdje i koliko vam je vremena bilo potrebno pa ste tako dobro naučili hrvatski jezik?“  Odgovorio je vlč. Branko, dugoreški župnik: „Za tri mjeseca mogao je slušati predavanja na fakultetu i više nije pohađao dopunsku školu za hrvatski jezik!“

Zahvalni smo dragom Bogu što nam je nakon nekoliko godina pomaganja jednom afričkom učeniku poslao toliku milost u dolasku vlč. Odilona. Nadamo se da će se ispuniti i naše želje i molitve da upoznamo jednoga učenika kojemu ćemo moći plaćati njegovo školovanje, a nakon gimnazije ga pozvati u Hrvatsku na studij o našem dugoreškom trošku. Duga je Resa puna plemenitih ljudi i s brojnim studentima pa nikakvo čudo da se to lijepo djelo ostvari i da u Dugoj Resi odgojimo nekoga liječnika, inženjera, profesora ili opet svećenika!                                                  /vjeroučitelj Š. Pavlović/