Potaknuti tim činjenicama, na prijedlog majke našeg učenika BRUNE DOŠENA, muzeju vukovarske bolnice darovali smo Brunine stihove ovjekovječene  i  urezane u masivnom staklu. Voditeljica memorijalnog centra u bolnici, Nevenka Soldo, primila je poklon naše škole izuzetno dirnuta stihovima i gestom. Za sve žrtve ondje smo još upalili svijeće i upisali dojmove i poruke mira u knjigu utisaka.

Stihovi našeg Brune ovako govore o Vukovaru:

Vukovar

U vrijeme rata

teško je bilo,

naše domovine

ubrzalo je bilo.

Mnogi su umrli,

mnogi su nestali,

oni su se za domovinu žrtvovali.

Jedan grad ima,

koji je značajan svima,

Vukovar se taj grad zove.

najviše ljudi tamo je poginulo,

najviše krvi tamo je proliveno.

Vojnici hrabri

tamo su ustali,

Vojnici hrabri tamo su za našu domovinu,

ne mareći za smrt, poginuli.

Branitelji hrabri

tamo su u rat pošli,

uz građane Vukovara

tamo su nestali,

mnogi životi u

obrani Hrvatske

tamo su prestali.

Metci su mnoge

ljude pogodili,

mnogi su bez

svoje obitelji ostali.

Mnogima je uništeno

Ono što ne može

biti vraćeno,

a to je djetinjstvo.

Vojske su tamo krenule u boj,

Vukovar je naš grad heroj.

Prateći program putovanja, sljedeće odrediše nam je bila crkva sv. Filipa i Jakova. Ondje smo pogledali vrlo potresan film i poruku o stradanju Vukovara, te nam je jedan od franjevaca govorio o važnosti poznavanja činjenica o događajima u gradu 1991. Svratili smo u crkvu, doznali zanimljive podatke o obnovi njene unutrašnjosti i pomolili se ponovno za sve žive i pokojne Vukovarce da nađu zasluženi mir.

Nakon toga krenuli smo prema najvećoj masovnoj grobnici na Ovčari, gdje smo u tišini odali počast ubijenima, zapalili svijeće, porazgovarali o ubojstvima… U Spomen domu Ovčara čuli smo kratko predavanje o putu zarobljenika od bolnice do Ovčare, o mučenjima u hangaru te značenju spirale unutar njega (SVJETLO NA KRAJU PRIMA SVAKU ŽRTVU.)

Također smo se prisjetili djela i stradanja mladog novinara Siniše Glavaševića, Priča o gradu.

Oko podneva smo obišli križ i vječni plamen na novome groblju, pomolili se na grobovima Marka Babića i Blage Zadre, te se u tišini spomenuli svih koji uz njih počivaju tamo, i sa sjetom zaželjeli da i oni prazni grobovi koji čekaju nestale budu njima jednom mirno počivalište, a neutješnim obiteljima mjesto molitve i susreta sa njihovim najbližima.

Sljedeće mjesto koje smo obišli bio je Memorijalni centar Domovinskog rata u vojarni, gdje su učenici razgledali ratnu mehanizaciju i naoružanje. Bilo je prilike i popeti se te ući u pravi tenk, oklopno vozilo ili bojni brod ili osmisliti bitku na vojnom poligonu vireći iz osmatračnice. Doznali smo razliku između topa i haubice, te čuli poučno predavanje uz prateću slikovnu kronologiju tromjesečne opsade Vukovara. Učenike su se posebno dojmile fotografije branitelja u vrijeme borbi. Zaključili su da svi zrače vrlo pozitivnom energijom na tim slikama i da je njihova vjera u pobjedu bila zaista snažna. Dojmove je učiteljica povijesti zabilježila u knjigu posjeta gdje će biti stavljena i slika svih nas prilikom posjeta Centru.

U kasnije popodne učenici i voditelji imali su priliku prošetati uz ušće Vuke u Dunav, promotriti veliki bijeli križ koji gleda na susjednu nam državu preko mutnog Dunava.

Iduća i zadnja postaja u Vukovaru bio je posjet Spomen domu hrvatskih branitelja(Muzej generala Blage Zadre). Ondje smo se svi zajedno fotografirali na tenku uz bistu generala pod hrvatskom zastavom. U muzeju smo čuli predavanje o borbama na Trpinjskoj cesti gdje je šačica hrabrih hrvatskih branitelja uništila velik broj neprijateljskih tenkova spriječivši tako prodor mehanizacije (koncentrirane na taj jadni grad) prema unutrašnjosti Hrvatske. Također smo razgovarali o nekim detaljima plana za stvaranje „velike Srbije“ iz riječi srpskih uglednih osoba, što je prikazano na ekranima unutar muzeja. Učenici su upisivali poruke i dojmove u knjigu utisaka.

Zatim smo krenuli prema Osijeku. Zahvaljujući trudu našeg vjeroučitelja Šimuna Pavlovića, uspjeli smo ući u prekrasno osvijetljenu osječku katedralu iako je već bila zatvorena za javnost tog dana. Divili smo se detaljima nastalim u vrijeme širenja hrvatskog narodnog preporoda te zamijetili koliko nam kulturno bogatstvo predstavlja ova divna crkva.

Učenici su zatim imali kratko vrijeme za odmor i jelo na osječkom Trgu Ante Starčevića pred katedralom, nakon čega smo produžili za Đakovo.

U Đakovo smo stigli već u večernjim satima pa je crkva već bila zatvorena, ali je bilo prilike da je fotografiramo pod noćnim svjetlima i divimo se iznimnim arhitektonskim elementima vanjskog dijela katedrale.

Oko 20.30h krenuli smo kući, a još je ostalo volje i snage nakon napornog dana kako za razgovor, tako i za pjesme i pričanje viceva. J

Za kraj još poruka  književnika Pavla Pavličića koja može biti i poziv za hodočašće i sljedeće godine:

„Iz Vukovara se ne može otići.

Točnije, ne može se otići sasvim, premda su mnogi pokušavali. Moguće je taj grad napustiti na neko vrijeme, moguće je čak ponekad imati i osjećaj da smo posve prekinuli s njim, ali definitivnoga rastanka s Vukovarom nema. Mogao bih vam sada unedogled navoditi primjere: bilo je ljudi koji su se otisnuli na drugi kraj svijeta, bilo je ljudi kojima se Vukovar smrtno zamjerio, bilo je ljudi koji su se čak i zarekli da se onamo više neće vraćati. Ali nikome to nije pošlo za rukom. Svi su se vratili, prije ili poslije, pa makar samo zato da bi ponovo odlučili da više neće dolaziti u Vukovar, i da bi ponovo mogli prekršiti to obećanje.“